Otkad nje nema
Published on 02/22,2011
OTKAD NJE NEMA
Sve je tužno i mračno,
okrećem se i izlazim plačno.
Ništa ne svetli osim njega,
a ovo ostalo - ma dosta mi je svega.
Ove suze ne mogu da zaustavim,
kad sam zadnji put stvarno bila srećna ni ne pamtim.
Molim se za sreću
ali bojim se da je uskoro videti neću.
Otkad je ona otišla,
sva svetla su se polako gasila.
Želim da pričam sa njom,
ali ona ne može više sa mnom.
I ništa više neće biti isto,
pa i da neka druga dođe na njeno mesto.
Za sebe znam, možda ću se radovati,
ali u duši ja ću vrištati.
Kad-tad doći će opet ovakvi minuti,
kada ću se zatvoriti u sobu i plakati.
Za moj plač svi će biti gluvi,
jer za tugu znaće samo zidovi.
Mogu samo da se nadam da će sve ići lako,
ali pitanje je da li će biti tako.
Treba prevazići tugu i mrak,
a za tako nešto treba biti jak.
Malo mi je bolje, sad imam jaku veru,
a to je ono što mi treba za put u pravom smeru.
Otvorila sam oči i idem do nekog sjaja,
Koliko je samo trebalo da dođem do tog osećaja.
Ali ometa me strah, šta ako je varka?
ne mogu da verujem da su osećanja tako jaka.
I dokle ću ovako, sve se ka gorem nastavlja,
Bolje da sad stanem, jer mi se čini-pesma nema kraja.